Slavicina priča – Ginekološki rak
“Kad osjetiš da nešto nije u redu, nemoj šutjeti”
Slavica Kujundžić iz Popovače prošla je dug i zahtjevan put do prave dijagnoze i odgovarajuće terapije. Nakon gotovo dvije godine lutanja po sustavu, pokazalo se da hitnu radioterapiju u tom trenutku nije bilo moguće pravodobno osigurati, zbog čega je potraženo privatno mišljenje i terapija u UPMC Hillman Cancer Centru u Zaboku.
Danas, sa 72 godine, govori otvoreno o svom iskustvu s rakom vulve, važnosti intuicije i velikoj ulozi svoje obitelji, osobito kćeri, u procesu ozdravljenja.
Iako je u mirovini, Slavica je aktivna i voli provoditi vrijeme u vrtu, s domaćim životinjama i obitelji. Ovo nije njezina prva borba s rakom — prije 15 godina preboljela je i rak dojke.
Možete li nas vratiti na sam početak, kako je sve krenulo i kada ste prvi put osjetili da nešto nije u redu?
Prvo sam primijetila malu kvržicu, krasticu na samoj vulvi. Obilazila sam svog ginekologa, dobivala samo kreme, mjesecima mazala, ali nije prolazilo. Napravljen mi je bris i poslan na analizu i tamo se ništa nije vidjelo jer je rak bio duboko u koži.
Upućena sam i u bolnicu u Sisku nakon godine dana neuspješnog liječenja, ali i tamo su mi samo preporučili kremu za mazanje sljedećih 3 mjeseca. Krastica se u tih godinu i pol pretvorila od veličine graška u veličinu velike kovanice. Sama sam otišla na privatni pregled i tamo je doktor odmah zaključio da moram na hitnu operaciju. Prvu operaciju sam obavila na jesen 2023. u Općoj županijskoj bolnici Pakrac gdje su me, čim su stigli nalazi, hitno uputili u Klinički bolnički centar Sestre milosrdnice u Zagrebu, u Vinogradsku.
Kako su izgledali prvi mjeseci kada ste tražili pomoć, a još niste znali što vam je zapravo?
Nažalost, moji uzaludni obilasci nisu trajali mjesecima nego skoro dvije godine. Bila sam zbunjena i zabrinuta jer koristim terapiju, a meni ta ranica samo raste i širi se. Slušala sam svoj instinkt i otišla ginekologu privatno.
Što ste tada mislili dok ste iznova dobivali iste terapije, a stanje se nije popravljalo? Jeste li u nekom trenutku posumnjali da se možda događa nešto ozbiljnije nego što vam govore?
Primijetila sam da nešto nije u redu, sve sam radila kako su mi doktori govorili, a moje stanje je bilo sve gore. Svrbež je bio sve jači, a pojavila se i bol. U trenutku kad je ta krastica počela rasti, odlučila sam uzeti stvar u svoje ruke.
Kako je tekao put do prave dijagnoze i što vam je tada bilo najteže?
Nažalost put je trajao skoro dvije godine. Najteže je bilo to što problem ne prolazi nego se krastica širi i raste, a liječnici kojima vjeruješ ti dvije godine prepisuju kreme i ne rade druge dijagnostičke preglede. Sad kad razmišljam, nisam više ni ljuta nego jednostavno mislim da treba i liječnike ginekologe educirati o raku vulve jer ga oni očito ne prepoznaju tako lako. Na fakultetu se očito o ovoj vrsti karcinoma ne uči dovoljno.
Sjećate li se dana kada ste saznali da imate karcinom – gdje ste bili i kako ste to doživjeli?
Bila sam u Vinogradskoj bolnici kod predivnog doktora kirurga koji je, čim me vidio, rekao o čemu se radi. Preporučio mi je kompleksnu operaciju kako bi se spriječio povrat bolesti. Oporavak je bio dug i jako bolan. Tjednima nisam mogla nikuda. Iz bolnice vas puste s ranama koje zahtijevaju svakodnevno previjanje. Moje kćeri su se angažirale i platile medicinsku skrb koja mi je dolazila svaki dan na previjanje.
Ovo nije moj prvi susret s rakom, pa nisam bila u prevelikom šoku. Prije 15 godina imala sam i rak dojke.
Na koji je način bolest promijenila vaš odnos prema svakodnevnim stvarima i životu općenito?
Ne mogu više raditi puno stvari. Inače sam aktivna, iako u mirovini, ne mirujem, održavam vrt, imam svoje koke i stalno nešto radim. Nakon prve operacije, 2024., uspjela sam se ponovo dići i opet se baviti svojim uobičajenim stvarima: kuhati, spremati, vrtlariti… Nakon druge operacije, više ništa nije bilo isto.
Kako su vaše kćeri proživljavale vašu bolest i koliko ste si međusobno bile oslonac?
Moje kćeri su najbolja djeca koju netko može poželjeti. Starija je nježnija i puna ohrabrenja, a mlađa gura i tjera da se borim i da ne smijem stati. One su otkrile UPMC u Zaboku, organizirale da što prije krenem s liječenjem. Kupuju mi sve moguće dodatke prehrani, platile su mi cijelo liječenje, a da same nemaju ne znam koliko puno. Samo zbog njih sam živa!
Uz to sve, moja mlađa kćer je prije 3 godine se i sama suočila s dijagnozom raka.
Nakon prve operacije, kada nije bilo dodatne terapije, kako ste tada gledali na svoju budućnost?
Nakon te operacije godinu dana sam bila dobro. Nisam dobila ni kemoterapiju ni radioterapiju, tako je odlučio onkološki konzilij. Zbog toga sam bila baš sretna i optimistično gledala na oporavak.
Već jednom u životu prošla sam i kemoterapiju i radioterapiju, pa sam znala što propuštam. Sad kad gledam, nikako ne razumijem tu odluku jer je moj tip karcinoma izuzetno agresivan i nažalost, prošle godine se vratio.
Kako ste se nosili s povratkom bolesti i što vam je tada prolazilo kroz glavu?
U proljeće 2025. sam počela primjećivati da na desnoj strani prepona raste neki čvorić. U početku sam mislila da sam se na vrtu nešto istegnula pa da mi je zato iskočilo. Ubrzo sam bila naručena na kontrolni pregled kod svog onkološkog kirurga. Obavili smo cito punkciju i ne znam tko je bio više u šoku kad su stigli nalazi. Doktor se u nevjerici uhvatio za glavu i sve mi je bilo jasno. Kad sam čula da se bolest vratila mislila sam da neću preživjeti, da je to to, da su se metastaze proširile po cijelom tijelu. Brzo sam naručena na drugu operaciju. Operacija je bila teška, a oporavak još teži. Odmah nakon kratkog oporavka upućena sam onkologu.
Što vas je navelo da potražite liječenje u UPMC-u i kako ste doživjeli taj novi početak?
Uputa mog onkologa u Vinogradskoj bolnici bila je da što hitnije idem na radioterapiju, ali isto tako izrazio je sumnju kad ću doći na red te mi pokušavao napraviti koktel lijekova koji bi me održao živom do početka zračenja. U UPMC-u u Zaboku sve se odvijalo vrlo brzo. Nije bilo dugih lista čekanja, a liječnici su odmah znali kakav mi je tretman potreban. To je bio početak listopada, a prvi datum za ocrtavanje dobila sam 5. prosinca, a tko zna kad bih krenula s terapijom. Njegove riječi su bile: “Gospođo, Vi na zračenje trebate ići sutra!” I sam doktor je bio frustriran što mi ne može pružiti liječenje koje mi treba.
Moje kćeri su uzele stvar u svoje ruke i kontaktirale sve bolnice koje provode radioterapiju, a u UPMC-u smo bili naručeni na prvi pregled već za par dana.
Nakon prvog dolaska u UPMC u Zaboku, kad smo obavili prvi pregled i kad sam dobila preporuku terapije, osjećala sam da se prepuštam u ruke koje će me držati, oči koje će me hrabriti i usta koja će me tjerati da nastavim dalje. Osjećala sam se da ipak možda ima nade za mene.
Radioterapiju sam provodila u UPMC-u, a kemoterapiju primala u Vinogradskoj. To je bilo logistički isto zahtjevno, stoga su me vozile kćeri i zet po potrebi s jedne adrese na drugu.
U najtežim trenucima, odakle ste crpili snagu za dalje, što vas je držalo “na nogama”?
Obitelj! Uz ovakvu djecu, jednostavno moraš dalje! I naravno unuka! Uz mene su cijelo vrijeme bili moj suprug, moja sestra i brat, moj zet te bliski prijatelji.
Kada danas pogledate unatrag na sve što ste prošli, što vas najviše boli, a na što ste najponosniji?
Boli me što sam tražila pomoć skoro dvije godine, a da nitko nije prepoznao o čemu se radi ili me barem poslao na neki dijagnostički pregled. Boli me ovaj sustav gdje bolestan čovjek treba terapiju, a ne može je dobiti jer nema dovoljno uređaja. Isto tako moram reći da su liječnici koji me prate divni ljudi koji unatoč sustavu rade fenomenalan posao, i moj kirurg, i moja oba onkologa te moj obiteljski liječnik!
Na zadnjoj kontroli kod onkologa u Vinogradskoj, doktor mi je lijepo otvoreno rekao da nisam obavila liječenje u UPMC-u da više ne bih bila živa tako da mogu reći da su mi iskusni liječnici i osoblje u UPMC-u doista spasili život.
Što biste željeli da svaka žena zapamti iz vaše priče kada je riječ o brizi za vlastito zdravlje?
Slušajte svoje tijelo, svoju intuiciju i iako vam govore da je to sve normalno, ako vi to ne osjećate tako, nije u redu! U ovom svemu sam naučila da se ne mogu pustiti sustavu jer da jesam, mene više ne bi bilo. Brinite o sebi jer život je jedan i isplati se za njega boriti!
Priča Slavice Kujundžić nije samo osobno svjedočanstvo o borbi s rijetkim oblikom raka, to je i snažan podsjetnik koliko je važno slušati vlastito tijelo, tražiti drugo mišljenje i ne odustajati kada sustav zakaže. Njezina upornost, potpora obitelji i odluka da potraži dodatnu stručnu pomoć, uključujući i liječenje u UPMC-u, bile su važan dio njezina puta prema oporavku.
Ovo iskustvo ističe i koliko su zdravstveni resursi često ograničeni, ali i koliko pojedinci unutar sustava, liječnici, medicinske sestre, obitelj, mogu učiniti razliku. Slavica je danas živa upravo zbog toga što nije odustala.
