Priča pacijenta gospodina Tajana Šturlić – rak dojke

“Dijagnoza raka nije kraj, tu ne završava život.”

Tajana Šturlić četrdesetosmogodišnjakinja iz Zagreba, marketing menadžerica u M SAN Grupi, po treći put se hrabro bori s rakom dojke. Identičan scenarij u kojem otkriva karcinom opipavanjem kvržice ispod pazuha pratio ju je sva tri puta, a tijekom drugog liječenja odlučila je potražiti pomoć u UPMC Hillman Cancer Centeru u Zaboku. Bila je ujedno i prvi pacijent ovog Centra, a pravovremenim reakcijama liječnika i stručnog tima te ažurnim djelovanjem, kaže, istinski je zadovoljna.

Iako svoju bitku i dalje vodi, Tajana hrabro progovara o svim dosadašnjim iskustvima kao i posljedicama koje je na svakodnevni život ostavila ova neumorna bolest.

Možete li nas vratiti na početak, kako je počela Vaša priča s bolesti i jeste li imali kakve simptome?

Moja priča je vrlo specifična, ja sam prvi put oboljela od karcinoma 2020. Samo sam se jedno jutro probudila i osjetila kvrgu ispod pazuha. To je bilo vrijeme korone i odgađala sam odlazak kod doktora dosta dugo, čak par mjeseci i onda na kraju kad sam otišla na preglede dijagnosticirali su karcinom.

Kako je tekao Vaš put liječenja?

Nakon postavljene dijagnoze sam prošla liječenje kemoterapijom i operaciju i sve je bilo dobro do drugog puta, kada sam opet napipala kvržicu ispod pazuha, 2024. godine. Otišla sam na pregled iako sam se redovito kontrolirala svakih 6 mjeseci i tada su konstatirali recidiv karcinoma na istom mjestu kao i prošlog puta.

Kakvo je bilo stanje između prve i ponovne dijagnoze?

U tom periodu između sve je bilo mirno 4 i pol godine. Bila sam na redovnoj kontroli u 6. mjesecu, a u 10. mjesecu sam napipala kvržicu, otišla na pregled i opet se pojavio. Nakon toga sam ponovo prošla operaciju nakon čega je slijedila radioterapija.

Nakon samo 6 mjeseci ponovno sam napipala kvržicu na istom mjestu i sada po treći put imam karcinom, odnosno po drugi put recidiv. Liječnici su me uvjeravali 4, 5 mjeseci da je sve u redu, nakon čega sam otišla u privatnu kliniku i zamolila doktora da napravimo biopsiju i ispostavilo se da se opet vratio.

Inače, u režimu sam od prvog puta, svakih 6 mjeseci imala sam redovite kontrole, dakle ultrazvuk, vađenje markera točnije krvne pretrage i jednom godišnje magnet.

Kako ste došli do UPMC-a?

Ja sam prvi pacijent UPMC Hillman Cancer Centra u Zaboku. Došla sam jer smo postavljanjem dijagnoze drugi puta tj. recidiva tražili i druga mišljenja. Preko kolegice sam došla do sestre Jelene, koja radi u UPMC-u, ali tada Centar još nije bio otvoren pa smo se dogovorile da se čujemo nakon operacije u 12 mjesecu 2024. godine.

S obzirom da mi je bila propisana radioterapija, a u tom trenutku je u Zagrebu radio samo jedan linearni akcelerator bila sam na listi čekanja. Svaki put kad sam zvala svoju matičnu bolnicu nisu znali kada ću početi jer aparat ne radi.

Inače, postoji zlatni standard da se u roku od tri mjeseca mora započeti s radioterapijom, a kako sam stalno bila u kontaktu sa sestrom Jelenom rekla mi je da UPMC otvara svoja vrata u 3. mjesecu i da dođem na pregled. Tako se poklopilo da je UPMC u Zaboku počeo raditi i tada sam počela s radioterapijom.

Je li UPMC Centar ispunio Vaša očekivanja?

Da, sve je bilo stvarno super, svi su profesionalni i ljubazni. Došla sam kod dr. Bebeka i zaista je sve bilo fenomenalno i korektno, ja sam bila prva pacijentica tamo tako da sam došla u sve novo i nisam znala što očekivati. Utorak prije otvaranja sam bila na pregledu i konzultacijama, u četvrtak je otvoren centar i u ponedjeljak sam bila na stolu.

Sve je bilo stvarno odlično i korektno, dr. Bebek se zaista dao u objašnjavanje svega, pogotovo što je to bio prvi recidiv i dao mi je pravu podršku koja mi je trebala. Što se tiče samog procesa zračenja, sve je prošlo u najboljem redu bez ikakvog čekanja.

Došla sam u 8:30 i u 8:40 sam bila gotova. U UPMC-ju se zračenje radi novom metodom – morate udahnuti, kamera je ispred; kad udahneš, onda ide zračenje da se maksimalno poštede srce i pluća. Zaista sve pohvale za cijeli tim, stvarno su stručni, kolegijalni, korektni – svaka čast.

U UPMC-u se radioterapija provodi novom tehnikom koja se naziva DIBH (Deep Inspiration Breath-Hold) ili duboki udah uz zadržavanje daha. Ova tehnika smanjuje izloženost srca i pluća ionizirajućem zračenju. Tijekom terapije zračenjem pacijent duboko udahne i zadrži dah, čime se srce udaljava od područja koje se zrači, smanjujući rizik od oštećenja zdravih organa.

Je li Vam bolest utjecala na promjenu razmišljanja i odnosa prema svakodnevnici? Jeste li nešto promijenili u životu nakon toga?

Ne znam što sve nisam promijenila, ja se pridržavam svega. Više ne jedem meso, redovito vježbam, ne pijem, ne pušim i na sve pazim. Sada, nakon već toliko puta ne znam bojim li se ili ne. Kao što sam rekla doktoru Bebeku, svaki put kad napipam neku kvržicu eto nevolje. Nisam pravi pacijent koji će vam reći je li ga strah jer jednostavno kad smo saznali da po treći put imam karcinom na istom mjestu svi smo šokirani, a nitko ne može naći objašnjenje zašto.

Kako vam je bilo psihički proći kroz cijeli taj proces? Jeste li imali podršku ljudi oko sebe?

To je sigurno moja obitelj kojima je puno gore nego što je meni, mojim roditeljima, bratu, suprugu i djeci koji su svi uz mene cijelo vrijeme. Moj je otac liječnik i za sve zna da postoji neko racionalno rješenje. Nakon prvog puta nisam išla na radioterapiju jer su rekli da ne treba pa je drugi put to bio razlog zašto se ponovila dijagnoza - ostala je neka stanica pa eto. Nakon 4 i pol godine ponovno isti proces, samo što je sada nakon operacije bila propisana radioterapija i svi smo bili sigurni da je to kraj. Znali smo koji je tip karcinom, kako se liječi, ulovili smo ga na vrijeme, nigdje se nije proširio i praktički nakon 6 mjeseci i nakon svih postupaka i zračenja eto njega opet. Nitko od doktora nema neko jasno obrazloženje zašto se opet pojavio tako brzo, osim da mu je takva biologija. Napravili smo sve što se trebalo i moglo napraviti. Doktor Bebek se čak šalio da ću ući u medicinske knjige kao slučaj koji je poprilično nevjerojatan.

Što biste savjetovali osobi koja je u Vašoj situaciji, odnosno naiđe na takav problem i pokuša doći do dijagnoze, ali ne zna kome se obratiti?

Rekla bih da dijagnoza raka nije kraj, dakle tu definitivno ne završava život koliko god nekoga bilo strah te krajnje presude. Neka ne odgađaju odlazak na preglede liječniku jer zaista je puno lakše kad čuješ da je rak, ali se nije proširio - još uvijek je tu, lokaliziran. Neka slušaju liječnike i neka pronađu onog kojem vjeruju i koji će imati vremena za njih, odgovoriti na sva njihova pitanja i sve im objasniti. Kad ti kažu da imaš rak nema očajavanja, nema predaje, najvažnije je posložiti si to u glavi i kako si ti to posložiš tako će i biti. Ako netko ima razlog za plakanje, to sam ja, ali to neće pomoći. Ja sam odgađala prvi put odlazak doktoru iz straha, ali karcinom neće proći sam od sebe, proći će samo ako nešto poduzmeš.

Na kraju, poručila bih im da uživaju u svakom danu jer u svemu tome ima nešto dobro, zaista shvatiš što je bitno, tko ti je bitan i kako želiš živjeti.